Dvije godine nakon 7. oktobra i izraelske invazije na Gazu: Katastrofa koja se dogodila nije bila neizbježna?

Autori Steven A. Cook, kolumnista FP-a i Eni Enrico Mattei, viši suradnik za studije Bliskog istoka i Afrike pri Vijeću za vanjske odnose, hipotetički su iznijeli jedan kontrahistorijski scenarij u vezi s napadom 7. oktobra 2023. Šta bi bilo da je Izrael odgovorio žestokim, ali ograničenim ratom u Gazi, dao prioritet oslobađanju izraelskih talaca i nastavio težiti mirovnom sporazumu sa Saudijskom Arabijom koji je bio na stolu još mnogo prije napada Hamasa? Kako bi se Izrael snašao i koliko bi palestinskih života bilo pošteđeno? Kako bi regija izgledala danas?

Umjesto toga, nastavljaju autori teksta "Dvije godine nakon 7. oktobra, niz mogućih scenarija", Izrael je donio niz brzih odluka koje su odredile njegovu putanju, kao i drugi igrači u regiji, kao i tadašnji američki predsjednik Joe Biden. To je ono što društveni naučnici nazivaju "zavisnostima puta" - procesom kojim odluke oblikuju sljedeće odluke. U poeziji, naravno, to zvuči elegantnije. "Ipak, znajući kako put vodi do puta, // sumnjao sam da ću se ikada vratiti", napisao je Robert Frost u svojoj klasičnoj pjesmi "Put koji nije odabran".

Dok se čini da mirovni plan za Bliski istok, koji se sastoji od 20 tačaka, dobija na snazi, ovo je dobar trenutak da se osvrnemo i zapitamo: Da li su postojali putevi kojima se išlo ali i oni kojima nije, a koji su produžili rat u Gazi? Odgovor je, naravno, da - katastrofa koja se dogodila u Gazi nije bila neizbježna. Ali odgovor je i ne, jer neki od tih puteva nisu nužno bili dostupni liderima u Sjedinjenim Državama i na Bliskom istoku u to vrijeme, s obzirom na razmjere napada 7. oktobra. Rezultirajuće političke posljedice, posebno u Izraelu, dovele su Izraelce, Palestince, Amerikance i druge na tragičan put na kojem se sada nalaze.

Naravno, akumulacija strašnih stvari koje su se dogodile u Gazi i Palestincima u posljednje dvije godine započela je Hamasovom invazijom na Izrael 7. oktobra. Napad je možda ponovo iznio na površinu palestinsko pitanje na globalnom nivou, potkopao normalizaciju između Saudijske Arabije i Izraela i dodatno poboljšao Hamasovu poziciju u odnosu na Palestinsku upravu - ali po cijenu hiljada i hiljada palestinskih života, nebrojenog broja osakaćenih, masovnog fizičkog uništenja i historijskog, možda trajnog, udarca nazad za palestinski cilj.

U velikoj shemi palestinskog pitanja, ono što se dešava unutar dnevnog boravka španskog premijera, britanskog Ministarstva vanjskih poslova ili glumca Marka Ruffala nije važno. Značajniji su događaji u gradu Gazi, gdje sada djeluje izraelska vojska; 3.400 novih stambenih jedinica koje će biti izgrađene za jevrejske doseljenike u bloku E1 na Zapadnoj obali; i činjenica da sve manje Izraelaca sada podržava ideju rješenja o dvije države, makar samo zato što je zaključak koji su izvukli iz 7. oktobra bio da Palestinci imaju malo interesa za miran suživot.

Nakon što je Hamas pokrenuo Operaciju "Poplava Al-Aksa", politika je odmah počela oblikovati sljedeće bojno polje. Očigledno je da je Biden - stari demokratski centrista koji se nikada nije ustručavao da izrazi svoju podršku cionizmu - vjerovao da bi moral, njegovo naslijeđe kao državnika i njegova politika bili najbolje ispunjeni ako bi posjetio Izrael ubrzo nakon napada. Izraelci i njihove pristalice širom svijeta bili su duboko dirnuti. Dok su Amerikanci izražavali solidarnost s Izraelom - zajedno s mnogima drugima širom svijeta - Bidenova posjeta 18. oktobra izgledala je kao politička pobjeda i prilika za njega da pruži vodstvo posrnulom Izraelu i uznemirenoj jevrejskoj zajednici.

Nesporazum na liniji Biden - Izrael i ono što je uslijedilo

Ipak, to je ujedno bio i sjeme nesporazuma i međusobnih optužbi između Sjedinjenih Država i Izraela koje su uslijedile. Biden je očito vjerovao da će mu njegov medvjeđi zagrljaj kupiti utjecaj na način na koji su Izraelske odbrambene snage (IDF) progonile Hamas. Umjesto toga, izraelski lideri su posjetu smatrali signalom da imaju odriješene ruke u Gazi. Kada je postalo očigledno da je Biden pogrešno shvatio Izrael i obrnuto, rat je već bio u četvrtom mjesecu. Izraelski premijer Benjamin Netanyahu i njegovi savjetnici u osnovi su ignorisali Sjedinjene Države tokom ostatka predsjedničkog mandata. Umjesto da donese političke koristi Bidenu i njegovoj administraciji, posjeta je posijala razdor među demokratima, razočarala mnoge pristalice Izraela u Demokratsku stranku i njenog nosioca standarda, te okaljala naslijeđe predsjednika, koji će zauvijek biti optužen za omogućavanje genocida.

Dakle, to je bila Bidenova ovisnost o putu - njegova rana odluka koja je oblikovala kasnije. Za Izrael, to je bio ratni plan.

Posljednjih mjeseci, pristalice Izraela odgovorile su na kritike kampanje IDF-a u Gazi pitanjem: "Šta je Izrael trebao učiniti?" Implikacija je da nije bilo alternative izraelskim operacijama i stoga je kritika nelegitimna.

Kako tvrdi autor teksta, otprilike godinu dana nakon početka rata, bivši izraelski zvaničnici su mu u privatnom razgovoru prenijeli da je Izrael zapravo razmatrao razornu tromjesečnu operaciju usmjerenu protiv Hamasa, što bi bilo u skladu sa 1) izraelskom vojnom doktrinom, 2) onim što bi izraelski arapski partneri mogli podržati i 3) osiguravanjem maksimalne američke podrške i unutar Kongresa i među američkim narodom.

Ali, politika trenutka - obilježena bijesom, osvetom i, što je važno, dugoročnom političkom strategijom Netanyahuovih koalicionih partnera, koji predstavljaju izraelsku krajnju desnicu - ujedinila se kako bi usmjerila izraelsku vojnu strategiju. Cilj uništenja Hamasa presjekao se sa željom Bezalela Smotricha, Itamara Ben-Gvira i drugih vladinih zvaničnika da ponovo okupiraju i nasele Pojas Gaze.

Da li Netanyahu dijeli stavove svojih koalicionih partnera na krajnjoj desnici nije bitno jer trajnost njegove vlade zavisi od njih. Rezultat je dugotrajna, mučna kampanja u kojoj je ubijeno više od 66.000 Palestinaca, IDF istegnut do krajnjih granica, razorena izraelska zajednica i potkopan globalni ugled Izraela. Sada okružen vojnom kampanjom koju je vodio, IDF ponovo napada Gazu i rizikuje živote palestinskih civila i izraelskih vojnika za neizvjesne strateške koristi. Ipak, koalicija se nije raspala.

Duži popis političara – ograničenih ili motiviranih svojom politikom – donio je odluke koje su produžile rat. Pa ipak, odluke koje su donijeli Hamas, Sjedinjene Američke Države i Izrael se ističu. One su gotovo savršen prikaz kako uski interesi lidera mogu dovesti do suboptimalnih ishoda za sve ostale. Upravo u ovom uznemirujućem trenutku, američki predsjednik Donald Trump predstavio je plan od 20 tačaka za okončanje rata u Gazi. On uživa ugled na Bliskom istoku kakav nijedan od svojih prethodnika u novijoj povijesti nije imao. Ipak, suočava se s istim problemom s kojim su se borili prethodni američki predsjednici: kako promijeniti političke poticaje i ograničenja Izraelaca i Palestinaca kako bi mogli okončati trenutni sukob i na kraju živjeti u miru. Postojao je veliki optimizam nakon što se Trump sastao s Netanyahuom 29. septembra. Izraelski lider još uvijek treba prevladati protivljenje istih ljudi od kojih ovisi mandat njegove vlade. Zato je, kada se prošle sedmice pojavio pred novinarima s Trumpom, naglasio da će američki plan postići sve izraelske vojne i političke ciljeve. To je tačno samo ako Hamas zaista oslobodi preostale taoce - jedinu polugu koju ova grupa ima - razoruža se i odustane od tvrdnje da je primjer otpora. Drugim riječima, prihvati poraz.

Niko nikada neće znati kuda bi neki drugi mogući putevi odveli Amerikance, Izraelce i Palestince. Možda je Trump postavio regiju na novi put, ali čak i ako jeste, njegov plan malo govori o palestinskim težnjama za samoopredjeljenjem i pravdom – praktično garantujući još jedan dug i neizvjestan put.

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad